O župi

Naslovna > O župi

O župi

Župa sv. Pavla Apostola

Župa sv. Pavla Apostola u naselju Retkovec, na istoku Zagreba, osnovana je 2. lipnja 1965., a službeno je otvorena tri mjeseca kasnije (5. rujna 1965.).

U vrijeme komunizma nije bilo dozvoljeno graditi crkve, tako se da župna zajednica okupljala u obiteljskoj kući preuređenoj u kapelu (prizemlje) i stan za župnika i redovnice (kat). S vremenom je crkveni prostor proširen na čitavo dvorište (sakristija, dvije vjeronaučne dvorane, crkva-baraka), a otvorena su i dva nova pastoralna centra: u naselju Čulinec u garaži jednog župljanina (1974.) i u naselju Trnovčica u kući izgrađenoj na zemljištu kupljenom na gradskom javnom natječaju (1979.). A sve to uz stalne inspekcije, saslušavanja Župnika, zabrane gradnje i obavljanja vjerskih čina, prijetnje rušenjem i rušenje (u Trnovčici).

Dvadeset i pet godina trajala je borba za dobivanje građevinske dozvole za gradnju crkve. Kamen temeljac župne crkve sv. Pavla blagoslovljen je 22. travnja 1990., a  crkva i župni dvor su dovršeni 1999. Crkva je posvećena 8. listopada 2005., o 40. obljetnici postojanja Župe. Na području Trnovčice je osnovana zasebna župa (1993.), a u Čulincu je izgrađena kapela Majke Božje Lurdske kao filijalna crkva (2008.).

Naša priča

Župom su kroz 50 godina upravljala trojica župnika: mons. Željko Jurak (43 godine), vlč. Dragutin Cerovečki (5 godina) i vlč. Vinko Tomić (od 2013.). U pastoralu su djelovala 24 župna vikara, više svećenika kao duhovni pomoćnici, nekoliko đakona te 25 redovnica iz Družbe sestara Služavki Maloga Isusa.

Bogat pastoralni život s aktivnim župnim skupinama i nizom pobožnosti, duhovnih sadržaja i inicijativa u koje su uključene sve dobne skupine vjernika, pokazatelj je zajedništva, rasta u vjeri i odanosti župljana Bogu, Majci Božjoj i Katoličkoj Crkvi.

mons. Željko Jurak

Rođen je na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 1934. u Sutlanskoj Poljani kao drugo od troje djece oca Ivana i majke Otilije r. Jurak. Kršten je 31. siječnja iste godine u župnoj crkvi sv. Ane u rodnom mjestu. U Sutlanskoj Poljani je završio pučku školu, te s jedanaest godina upisao klasičnu gimnaziju i ušao u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu. Nakon mature, 1953. godine, kao svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije stupa u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Za svećenika ga je, 29. lipnja 1960., zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper. Za mladomisničko geslo izabrao je Isusove riječi: Ja sam trs, a vi loze. (Iv 15, 5) Mladu Misu je proslavio u rodnoj župi 24. srpnja 1960.

Kao mladomisnik godinu i pol upravlja svojom rodnom župom, a potom od 1962. do 1965. godine djeluje kao župni vikar u Kutini.

Dekretom Zagrebačkog nadbiskupa od 7. srpnja 1965. (br. 2367/65) imenovan je upraviteljem novoosnovane Župe sv. Pavla Apostola u Retkovcu. U župu je stigao 15. srpnja iste godine te ostao njezinim župnikom sve do smrti. Od 1987. do 1998. godine vršio je službu dekana Dekanata Zagreb-Istok. Monsinjorom je imenovan 1. rujna 1989. U više je mandata bio delegat u Prezbiterskom vijeću Zagrebačke nadbiskupije, a od 2003. do 2008. godine aktivno je sudjelovao i u pripremi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije kao član Središnjeg pripremnog povjerenstva. Od 1996. godine pa do svoje smrti bio je član podupiratelj Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić.

Tijekom pune 43 godine službe u Retkovcu, uz to što je bio veliki graditelj materijalnih zdanja, mons. Željko Jurak je bio i duhovni graditelj žive Crkve. Suočen s brojnim nevoljama i progonima komunističkog sustava, hrabar, ustrajan i nepokolebljiv uspio je izgraditi tri pastoralna centra: Retkovec, Čulinec i Trnovčicu. Na duhovnom području, kao čovjek duboke vjere i pouzdanja u Boga, gradio je živu zajednicu vjernika poseban naglasak stavljajući na bogat sakramentalni život: Euharistija kao središte, dostojanstvena liturgija i crkveno pjevanje, mogućnost redovite i česte ispovijedi. Uz sustavnu katehizaciju, rad s ministrantima i pastoral bolesnika, veliku brigu je pridavao raznim pobožnostima od kojih se posebno ističu tjedno euharistijsko klanjanje na razne nakane, mjesečno klanjanje s nakanom iskorjenjivanja psovke iz hrvatskog naroda, pjevana Večernja u devetnici Božiću, pobožnosti u čast Majci Božjoj, sv. Josipu i sv. Pavlu. Kao velik častitelj Majke Božje bio je član Svećeničkog marijanskog pokreta, te u župi vodio mjesečni cenakul za vjernike. Godišnje duhovne vježbe obavljao je u San Marinu, Collevalenzi i Rimu, kamo je gotovo svake godine kao izvrstan vodič vodio i svoje župljane.

Nakon što je 14 godina stanovao u kući koja je služila kao crkva u Retkovcu (1965.-1979.), 14 godina je stanovao u kući koju je izgradio za pastoralni centar u Trnovčici (1979.-1993.), a potom 14 godina u  novoizgrađenom župnom dvoru u Retkovcu (1993.-2007.), da bi posljednju godinu života proveo u Svećeničkom domu na Kaptolu gdje se oporavljao od teške bolesti i nekoliko operacija. Umro je u Godini sv. Pavla, na blagdan sv. Luke, u subotu 18. listopada 2008. u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, prikazujući svoje patnje, kako je sâm govorio, za svoju župu, Crkvu i Domovinu. Svetu Misu zadušnicu i oproštaj u župnoj crkvi u Retkovcu u utorak 21. listopada 2008. predvodio je pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić, a obred ukopa na zagrebačkom groblju Mirogoj pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, uz sudjelovanje velikog broja svećenika, redovnica i vjernika laika. Župnik Željko Jurak sahranjen je u svećeničkoj grobnici na Mirogoju.

vlč. Dragutin Cerovečki

Rođen je 10. veljače 1966. u Krapini kao mlađi od dvojice sinova oca Mije i majke Veronike rođ. Kunštek. Kršten je 26. veljače iste godine u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Radoboju, gdje je primio i sakramente Prve sv. Pričesti (1975.) i sv. Potvrde (1979.). U Radoboju je završio osnovnu školu, a istovremeno je u Krapini pohađao glazbenu školu. U župi je uz ministriranje, svirao na župnim Misama. Nakon drugog razreda srednje glazbene škole u Varaždinu, ulazi u Dječačko sjemenište na Šalati (1983.-1985.), a potom u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište na Kaptolu. Godine 1993. je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Za svećenika ga je, 26. lipnja 1993., zaredio zagrebački nadbiskup kard. Franjo Kuharić. Za mladomisničko geslo izabrao je riječi psalma: Počuj mi, Bože, molitvu, ne krij se molbi mojoj! (Ps 55, 2) Mladu Misu je proslavio u rodnoj župi 25. srpnja 1993.

Kao župni vikar djelovao je dvije godine u župi sv. Terezije Avilske u Požegi, godinu dana u Oroslavju te tri godine u Mariji Bistrici. Upraviteljem župe bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici u Zagrebu imenovan je 1999. godine. Devet godina kasnije,  dekretom Zagrebačkog nadbiskupa od 7. studenoga 2008. (br. 2958/2008.) imenovan je župnikom Župe sv. Pavla Apostola u Retkovcu; službu je preuzeo 31. studenoga 2008. U Retkovcu je djelovao pet godina; službe je razriješen dekretom Zagrebačkog nadbiskupa od 3. srpnja 2013. (br. 1436/2013) te imenovan župnikom u Zlataru. Od Župe sv. Pavla Apostola se oprostio u nedjelju 18. kolovoza 2013.

Godine djelovanja u Retkovcu župnika Drageca obilježene su raznim trenucima i događajima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovu životu, ali i u životu župne zajednice. Od neočekivanog premještaja na župu koja mu je bila potpuna ‘nepoznanica’, Župnik se posebno sjeća svog uvođenja u službu i uvijek pune crkve vjernika s razvijenim osjećajem za sakramentalni život. Uz izvrsnu suradnju sa župnim vikarima, đakonima i redovnicama koje su djelovale na župi, tu je i upoznavanje te razvijanje povjerenja i suradnje s mnogim vjernicima laicima. Vodio je i svojim svećeničkim životom obogaćivao obiteljsku zajednicu i vjeronauk za krizmanike, a bio je prisutan i u svim drugim župnim skupinama. Pastoralno djelovanje s mnogo aktivnosti u župi bilo mu je poticaj za nove projekte i inicijative, poput uspostave suradnje s misijskom udrugom Zdenac. Uz brojna hodočašća u hrvatska svetišta, Župnik je vjernike vodio i u Rim, Lurd i Poljsku.

Pokazujući posebnu brigu za liturgijsko pjevanje, njegovim zauzimanjem u župnu crkvu su 2010. godine postavljene klasične orgulje, a župljani posebno pamte dva mjuzikla koja je pripremio s mladima: Tarzicije 2010. godine i Sv. Nikola dolazi 2012. godine.

U vrijeme njegove župničke službe izgrađena je ‘spilja’ Gospe Lurdske u kapeli u Čulincu, a posebna radost mu je bilo slavlje prvih dviju mladih Misa u povijesti župe (vlč. Branimira Budinskog i vlč. Vladimira Kerečnija), te odlazak u bogosloviju dvojice mladića koji su za svećenike zaređeni u ovoj godini 50. obljetnice postojanja župe (vlč. Dominik Glasnović i vlč. Martin Krizmanić).

vlč. Vinko Tomić

Rođen je 4. studenoga 1960. u Letnici na Kosovu, kao najstariji od jedanaestero djece oca Tune i majke Petre r. Gegić. Kršten je 12. studenoga iste godine u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Letnici, gdje je primio i sakramente Prve sv. Pričesti (1968.) i sv. Potvrde (1977.). U Letnici je pohađao osnovnu školu, a gimnaziju je završio kao pitomac Sjemeništa Paulinum u Subotici (1978.-1983.).

Teologiju je studirao na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Diplomirao je 1989. godine i stekao diplomu BACCALAUREATUM IN SACRA THEOLOGIA Papinskog sveučilišta Gregorijana.

Za svećenika ga je 8. srpnja 1989. u njegovom rodnom mjestu Letnici zaredio skopsko-prizrenski biskup Joakim Herbut. Za mladomisničko geslo izabrao je riječi proroka Izaije: Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti. (Iz 66, 13) Mladu Misu je proslavio u rodnoj župi 9. srpnja 1989., dan nakon svećeničkog ređenja.

Nakon ređenja imenovan je tajnikom biskupa Joakima Herbuta u  Skopju, služba koju vrši sedam godina. Uz to obavljao je službu ekonoma u biskupiji te tri godine predavao vjeronauk i bio duhovnik u skopskom sjemeništu. U Zagreb dolazi 1997. godine, najprije godinu dana kao  župni vikar u župi sv. Barbare u Vrapču, a potom tri godine kao upravitelj iste župe.

Od 2001. do 2013. godine djeluje kao upravitelj župe u Župi Bezgrešnog začeća BDM u Zagrebu (Malešnica-Oranice). Uz pastoralno djelovanje, napose se zauzima oko pronalaska zemljišta za izgradnju župne crkve na što se čekalo 24 godine. U godinu dana uspješno pronalazi lokaciju te započinje s izgradnjom pastoralnog centra i crkve koju je 14. listopada 2007. posvetio zagrebački nadbiskup kard. Josip Bozanić.

Dekretom Zagrebačkog nadbiskupa od 3. srpnja 2013. (br. 1516/2013) imenovan je župnikom Župe sv. Pavla Apostola u Retkovcu; službu je preuzeo 25. kolovoza 2013.

Dok zahvaljuje dragom Bogu na svemu dobrom koje je njemu i po njemu činio za vrijeme njegovih ranijih službi, u Župi sv. Pavla Apostola u Retkovcu nastavlja zauzeto izgrađivati župnu zajednicu pastoralnim radom čije su temelje postavili njegovi prethodnici župnik Željko Jurak, privremeni upravitelj župe Mato Draganović  i župnik Dragutin Cerovečki, kao i mnogi kapelani koji su djelovali u župi kroz pola stoljeća. Posebno ga raduje što je u Godini velikog jubileja 50. obljetnice od osnutka župe, za vrijeme svoje župničke službe u Retkovcu, bio dionikom dviju mladih Misa domaćih sinova vlč. Martina Krizmanića i vlč. Dominika Glasnovića. Jednako tako, zahvaljuje dragom Bogu što će svečanu proslavu Jubileja zaključiti zagrebački nadbiskup kard. Josip Bozanić.

Anegdote

ZANIMLJIVI DOGAĐAJI

Starija sestra zvala se Nepomucena, ona je trebala biti kuharica, a rekla mi je: „Nikad nisam bila kuharica, uvijek sam bila predstojnica ili vršila neku sličnu službu.“ No, rekla je: „Uz Božju pomoć! Gospa će kuhati!“ Kad sam koji put došao u kuhinju, vidio sam kako sestra ima krunicu oko vrata i govori: „Gospa danas kuha ručak! Gospa danas kuha ručak!“ Rekao sam: „Onda će biti izvrstan ručak!“

GOSPA KUHA RUČAK (mons. Željko Jurak, župni listić Svjetionik naroda, br. II/18, 3. listopada 2004.)

Bilo je to navečer uoči sv. Nikole (5. XII. 1965.). Te večeri se prvi puta naša kapelica napunila gotovo samom djecom. Jednog smo župljanina obukli u sv. Nikolu, u pratnji malih anđela, i dali mu u ruke tekst, kao poruku s neba novoj župi sv. Pavla. Ali se s njim desila nezgoda. Nikako nije mogao svladati napisani tekst. Budući da je radi toga sv. Nikola bio zbunjen, u zadnji čas stao sam pred publiku i ispričao sv. Nikolu, da se je, putujući kroz ledene sfere i snježne mećave, prehladio i izgubio glas. Tako nam ne može on reći poruku s neba, pa će ga u toj ulozi rado zamijeniti župnik. Bilo je veselo, a meni najveće zadovoljstvo što se nakon toga broj polaznika na vjeronauk dobro povećao.

PRVI DOLAZAK SV. NIKOLE (Spomenica, str. 15 i 16)

Bilo je to za Pavlovo 1967. Na svečanosti je bio kard. Šeper. Njegova mu je sestra redovnica sašila crveni pojas i prvi put ga je stavio. Za ručkom je bilo tijesno, 20 ljudi nagurano u Župnikovu spavaću sobu. I kako sam dvorila, a on je uzimao s tanjura, tanjur se okrenuo, a bilo je i safta. Sve po tom pojasu. Kad je on 'puk'o' na me! A mons. Stanković kaže: „Pa ništa, pa to će sestra oprat!“ „To se ne može oprati!“, kaže kardinal. I ja se sjetim – brže-bolje rasporim pojas, i ono što je bilo poliveno okrenem prema unutra, i tako sašijem na mašinu. Kaže Stanković: „Dobro ste se sjetili!“ I on njemu to donio: „Evo vidite, sestra oprala, uredila, nit' se što pozna, nit' se što vidi, sve je uredila, ne može bit' bolje!“

POJAS KARDINALA ŠEPERA (Ispričala: s. Ksenija Akalović, siječanj 2015.)

Bila je jedna obitelj s puno djece. Najmanjem 2 i pol godine. Bila je priredba navečer u crkvi, i još se dugo sjedilo u stanu gore. A malo dijete se uvuklo ispod stola i zaspalo. Kako su mama i tata ostali razgovarati sa Župnikom, a veća djeca otišla kući, oni mislili da su se starija djeca pobrinula i za maloga. Odu oni, ja pospremam i ugledam – dijete u kutu. Odnesem dijete u našu sobu, spojim 2 stolca i dijete tako prespava noć. Kad se ujutro probudilo, bilo je uplašeno. A ja ne znam čije je dijete, ni što da radim. Dam mu jesti. Oko podne dođe mama i pita: „Je li dijete tu?“

ZABORAVLJENO DIJETE (Ispričala: s. Ksenija Akalović, siječanj 2015.)

Kad god je nadbiskup Kuharić došao, uvijek je nešto zapazio. Tako sam oleandre unijela iza vrata u sakristiju da vani ne smrznu. A s karanfila sam potrgala glavice i 'popikala' na oleandar. I Nadbiskup kaže: „Nigdje nisam vidio ovako procvao oleandar!“ A ja se ne usudim reć' da to nije procvao. Nakon večera upita bih li mu dala pelcer od tog oleandra. Da mu ne priznam istinu, na kraju sam morala oleandar baciti. Tek 20 godina kasnije, kad smo se sreli u Njemačkoj, priznala sam mu da to nije bio oleandar nego karanfili. Kaže: „A što bih se od tebe drugo i nadao!“

OLEANDRI I KARDINAL KUHARIĆ (Ispričala: s. Ksenija Akalović, siječanj 2015.)