Zaštitnik župe

Obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran. Ali što god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega … da Krista steknem i u njemu se nađem. (Fil 3,5-9) Ove su riječi kratka autobiografija, ali i životna filozofija velikog svetog Pavla, Židova po rođenju, a apostola pogana po poslanju.

 Savao-Pavao je Židov iz dijaspore, rođen u Tarzu u Ciliciji (današnja Turska), u dobrostojećoj obitelji, rimski građanin (povlastica malobrojnih u ono vrijeme), koji se nastanio u Jeruzalemu polazeći školu poznatog i učenog rabina Gamalijela. Ideološki je pripadao farizejskoj sljedbi strogih i skrupuloznih obdržavatelja svih židovskih zakona i propisa. Upravo zbog pripadnosti farizejima odobrava i provodi u djelo nemilosrdno iskorjenjivanje onih koji su povjerovali u Isusovu poruku te ga smatrali Mesijom i Gospodinom. Na putu u Damask, kamo je poslan sa zadaćom zarobiti sve koji slijede Isusov put, doživljava neočekivan i dramatičan susret s Kristom: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 9,4) Nakon pada na zemlju i trenutne sljepoće, susreće se u Damasku s kršćaninom Ananijom te, ozdravivši od sljepoće, prihvaća vjeru u Isusa Krista i krsti se. Zacijelo je to i odlučujući trenutak u Pavlovu životu koji će ga odsada usmjeravati u svemu što čini, sve do prolijevanja krvi za Krista i Crkvu u samom Rimu, glavnom gradu Carstva i političkom središtu tadašnjeg poznatog svijeta.

Vizija Uskrslog Gospodina kojeg je Pavao vidio na putu u Damask bila je za njega izrazito snažno iskustvo zbog kojeg nije promijenio samo svoj stav prema kršćanima, nego je promijenio iznutra i samo kršćanstvo. Naime, u počecima Crkve, nakon Kristove smrti i uskrsnuća, Radosna Vijest navješćivala se pretežno Židovima, te ni sami apostoli nisu imali jasnu ideju o misijskoj djelatnosti među poganima, a još su manje znali uskladiti religijske norme Židova, naroda kojemu su i sami pripadali, s potrebom da se i pogane koji su prihvatili Krista uključi u Crkvu kao ravnopravne učenike Isusa Krista. Tada, po Božjoj providnosti, na scenu stupa Pavao, obilježen iskustvom svog obraćenja koje je tumačio kao potpuno besplatnu inicijativu Uskrslog Gospodina kojemu se svidjelo objaviti se baš njemu, progonitelju, i pomilovati ga unatoč njegovoj nedostojnosti. Taj Božji čin milosrđa koji je Pavao iskusio na svojoj koži bit će pretočen, kroz osobnu molitvu i teorijsku refleksiju, u njegovu teologiju milosti, na radost svih naroda koji će postati dionici Crkve Božje.

Pavao je shvatio da je spasenje isključivo Božji dar koji se temelji na vjeri u Isusa Krista, a ne na savršenom ispunjavanju religioznih zakona i normi pobožnih Židova. Tako je poganima širom otvoren put prema Isusu Kristu, bez obveze da postanu Židovi, obrežu se ili prihvate tumačenja Tore i židovskih predaja onako kako su ih prihvaćali sami Židovi. Isus Krist je postavljen u središte svega, pa i samog Zakona. Pavao je shvatio da je Zakon dobar, on informira o grijehu, ali nema u sebi snage osloboditi čovjeka od grijeha i dovesti ga do opravdanja. Tu snagu, naprotiv, ima vjera u Isusa Krista, te stoga opravdava vjera, a ne vršenje Zakona. U konačnici, oslobođenje od grijeha i opravdanje moguće je samo vjerom u Krista jer On je taj koji je svojom smrću opravdao grješnike, a svojom potpuno besplatnom milošću ih poziva da žive novim životom. Gospodnje Uskrsnuće je najjasniji i najjači dokaz te tvrdnje. Tako posložen nauk o opravdanju otvara nove mogućnosti u evangelizaciji i postaje kamen zaglavni u širenju Radosne Vijesti svim narodima. Više nije bitno tko je tko, jer kako Židovima koji vrše Zakon, tako i poganima koji Zakona ne poznaju, ponuđeno je spasenje u Isusu Kristu bez ikakve diskriminacije. Židov ili poganin, Grk ili barbar, rob ili slobodnjak, muško ili žensko, svi su jednaki pred Božjom pravdom jer je svima jednako ponuđeno spasenje. Krist je umro za sve!

Taj Pavlov doprinos razjašnjavanju teoloških problema prve Crkve daje neslućeni polet i novi zamah širiteljima Kristove poruke u približavanju Evanđelja svima koji su žedni spasenja. I sâm je sveti Pavao, svjestan dohvata svoje teologije, postao primjerom revnog, ako ne i najrevnijeg, širitelja Evanđelja. Nakon savjetovanja s Petrom i ostalim stupovima prve Crkve, utvrđen i ohrabren u svojoj interpretaciji Kristovog spasenjskog djelovanja, poduzima duga, naporna i opasna putovanja, navješćujući Isusa Krista, jedinog Spasitelja svih ljudi, osnivajući kršćanske zajednice u svim mjestima gdje je postojao netko tko bi prihvatio Evanđelje te bodreći novonastale Crkve čak i kada je bio vrlo daleko od njih, pišući im pisma-poslanice. Pavlove poslanice sadrže ogromno teološko, duhovno, moralno, etičko i povijesno bogatstvo, informiraju nas o prvim kršćanskim zajednicama, njihovim problemima i razdorima, ali i o njihovu jedinstvu u teškim okolnostima života pod neprestanim progonima, njihovu rastu u Kristu i njihovoj cvatućoj duhovnosti utemeljenoj na vjeri u Isusa Krista Uskrslog i Živućeg, molitvi, zajedništvu i lomljenju kruha – Euharistiji. Te su poslanice i danas putokaz u rješavanju gorućih problema suvremene Crkve.

Pavlovim je poslanicama prva Crkva veoma rano priznala nadahnutost Duhom Svetim te ih je uvrstila u kanon svog Svetog Pisma. U njima se također nalazi svjedočanstvo o Pavlovoj dubokoj vjeri i autentičnoj duhovnosti koja i danas oduševljava, privlači i nadahnjuje sve tragatelje za Kristovom istinom. Ta je duhovnost sažeta u rečenici: S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. (Gal 2,19-20) Polazeći od svijesti o Božjoj besplatnoj ljubavi koja nas uvijek i u svemu pretječe, s pouzdanjem možemo koračati prema Kristu Raspetom, prihvaćajući sve izazove konkretnog života i znajući da je Krist taj koji u nama živi i dovršuje dobro djelo koje je i započeo, darovavši nam dar vjere.

U predvečerje vlastitog života Pavao može s pravom uskliknuti: Već se prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. (2 Tim 4,6-7) Vrlo je vjerojatno godine Gospodnje 64., za vrijeme Neronova progona kršćana, Pavlu mačem odrubljena glava. Mučeničkom je krvlju posvjedočio Onoga koji je svoju Krv prolio za spasenje svih.

Neka nam zagovor svetog Pavla, zaštitnika naše župe, donese ponovni zamah u naviještanju Evanđelja i oduševljenje Kristom koji nas je ljubio i samog sebe predao za nas.