Župa sv. Pavla apostola Zagreb-Retkovec

Hodočašće mladih Retkovčana u Mariju Bistricu

Subota, 17. 9. 2016.

Svako hodočašće je predivno na svoj način, no postoji jedno koje ima posebno mjesto u mojem vjerskom životu i u mojem srcu. Pogađate? Da! To je hodočašće mladih grada Zagreba u Mariju Bistricu koje se održava svake godine drugog vikenda u rujnu. Ovo hodočašće nije zahtjevno poput PKP-a (planinarski križni put) niti je Marija Bistrica daleko poput Lourdesa ili Fatime, ali je u najmanju ruku jednako lijepo i ispunjeno ljubavlju prema Bogu. Mladi iz naše župe se uvijek odazovu u velikom broju, ali ove godine se dogodilo nešto posebno. Krenimo ispočetka.

 

Svake godine, treće nedjelje u rujnu (tjedan dana NAKON ovog hodočašća) se rodi ideja da se sljedeći put ide pješke cijelim putem, od župe do Marije Bistrice. No, kako to biva, ta ideja polako izblijedi, pojave se neke druge obaveze (mahom rođendani u petak, večer prije polaska) pa odlučimo ići linijom manjeg otpora - hodočasničkim vlakom. Taj vlak je uistinu predivno iskustvo, a on zapravo i je organiziran od strane Pastorala mladih za mlade grada Zagreba. Vlakom se putuje do Konjščine, a zatim se pješači deset kilometara. Svake godine smo išli vlakom i svake godine sam se susretao sa svojim prijateljem iz Botinca u Mariji Bistrici i svake godine je likovao jer je on dolazio pješke, a ja sam odabrao ˝light˝verziju.
 

Nakon prošlog hodočašća je odlučeno - sto posto iduće godine idemo pješke - kao i svake godine do sada.  Ali do sada nismo imali odličnog i odlučnog kapelana, vlč. Nikolu Platužića. Takvog bi svaka župa za župnika željela. Na odluku nas je podsjetio, a mi mladi, koji smo tada bili u Poljskoj, gotovo jednoglasno smo ga podržali. Nakon Poljske je svatko otišao svojim putem. Susreli smo se tjedan dana prije hodočašća, obavili smo prijave i dogovor i nije preostalo ništa drugo nego spakirati stvari i čekati subotu. Ali u srijedu me kapelan zatekao s jednim zanimljivim podatkom – javio mi je da nas pješke ide čak 65! Bio sam ugodno iznenađen. Računao sam da će nas barem petnaestak otpasti putem, što u birtijama, što zbog iscrpljenosti. Ipak, pedeset mladih na Bistrici je ogroman broj.
 

U tri, četiri dana se prijavilo još nekoliko ljudi, tako da je u subotu ujutro pred župom bilo čak 140 krmelja i 70 nenaspavanih, ali vrlo sretnih mladih. Krenuli smo oko 6:30 i, koračajući umjerenim tempom voditeljice kolone, polako gazili kilometre i kilometre prema Kašini. Bilo je nekoliko pauza kako bi se što više smanjio broj ovih koji će otpasti zbog iscrpljenosti. Nakon prve pauze počela se oriti pjesma kojom smo slavili Gospodina, čak smo imali i gitaru! Putem smo naišli na vjernog pratitelja, psa koji nas je slijedio iznenađujuće velik dio puta. Putem je bilo uzvika koji su klasični za ovakva hodočašća: „DESNO!“, „PAZI, AUTO!“, „BERKA, USPORI!“ i „NIKOLA, BRŽE!“. Putem smo se potpuno odvojili od mobitela, što je nevjerojatno za 70 mladih u 2016. godini, koristili smo ih eventualno za slikanje. Gotovo cijeli put smo išli cestom, samo u jednom trenutku smo se odlučili skratiti put kroz šumu (grmlje), nakon čega smo morali malo odmoriti. Tek što nismo bili pred Lazom, a još nitko nije odustao niti zapeo putem. U Lazu smo imali svetu Misu nakon koje smo ubrzo bili na ulazu u Mariju Bistricu, i na kraju puta dugog 29 km i 6 sati, svi smo bili na broju.
 

Ostavili smo torbe i vreće za spavanje u školi, a tada su mladi iz hodočasničkog vlaka već bili stigli pa su zauzeli bolja mjesta u šatoru za svjedočanstvo Blanke Vlašić. No prije druženja s Blankom Vlašić, uhvatili smo vremena za ono što je meni jedna od najljepših stvari na ovom hodočašću – ispovijed na otvorenom. To je stvarno posebno iskustvo i svi smo bili puno sretniji i spremniji za sva događanja koja nas čekaju u subotu popodne i u nedjelju. U jednom trenutku se začuo gromoglasan pljesak. Na pozornicu izlazi naša brončana olimpijka Blanka Vlašić. Blanka je otvorila dušu i pričala o svom obraćenju, pričala je o sebi prije i poslije obraćenja. Puno je govorila o svojim ozljedama i o milosti i snazi koju joj je Bog darovao da nastupi u Riju i da osvoji broncu nakon uistinu teških ozljeda i bolesti. Nadahnuće koje smo dobili dok smo slušali jednu tako veliku i uistinu uspješnu sportašicu je nemoguće opisati riječima. U tom trenutku smo se svi osjećali kao da možemo preskočiti 190cm. Obratio nam se i naš kardinal, Josip Bozanić, koji nas je podsjetio na Božje milosrđe i na ljubav prema bližnjemu. Nakon kateheze, Blanka je darovala svoju brončanu medalju s Olimpijskih Igara svetištu u Mariji Bistrici.
 

Tek nakon susreta s Blankom, shvatili smo koliko smo umorni i gladni. Ulovili smo vremena za ručak i mali odmor prije službe svjetla. Ležeći na livadi podno križnog puta i promatrajući sve te mlade hodočasnike među kojima su brojni nam poznanici i prijatelji, shvatili smo koliko je zapravo mnogo mladih na Mariji Bistrici i postavili smo si pitanje: „Kako ćemo mi spavati među svim tim ljudima u šatoru?“ Naravno, kako su mladi iz Retkovca vrlo praktični i poduzetni, odlučili smo se ne zamarati time i nastaviti dan po uzoru na citat jednog od najvećih hrvatskih književnika: ˝Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.˝
 

Pala je noć i došlo je vrijeme za službu svjetla. Također, ovo je nešto što se ni u kojem slučaju ne smije propustiti. Toliko ljudi, toliko svijeća, toliko nakana, a samo jedna molitva. Uistinu jedinstven događaj koji se može bez imalo preuveličavanja usporediti sa službom svjetla u Lourdesu. Nakon službe svjetla u 22:30 je započelo klanjanje koje je trajalo cijelu noć. Oko ponoći smo odlučili da je vrijeme za počinak, otišli smo u šator, razbudili sve u krugu od 5 metara oko nas i tako pridobili simpatije naših cimera. Dok je kapelan puhao svoj ˝luftić˝ s kojim smo upoznati još od srpnja i od SKM-a u Poljskoj, shvatio sam koliko ćemo biti cijenjeni i obožavani u šatoru kada ljudi oko nas shvate da smo mi zaduženi za molitvu i glazbu na klanjanju pred Presvetim od 4:30 do 5:30. Oko 1 ujutro smo završili s pripremama za spavanje (krpanjem˝luftića˝ i privikavanjem na miomirise dvjestotinjak hodočasnika). Noć. Svi spavaju. Neki hrču. Četiri ujutro. Ekipi iz sv. Pavla apostola zvone alarmi. Trudimo se tiho izaći iz šatora. Nismo se dovoljno jako trudili. Teturamo u polusnu do crkve i sjedamo u prve klupe. U trenutku smo se razbudili i počeli s molitvom i pjesmom. Mogla se osjetiti prisutnost Duha Svetoga pred Presvetim. Tih sat vremena kao da je prošlo u trenutku. Koliko god smo bili umorni i neispavani, koliko god su nas mučili bolni žuljevi, nije bilo osobe koja se nije mogla koncentrirati na meditaciju i na Isusa u pokaznici. Nakon sat vremena meditacije, svi smo bili spremni za još malo odmora pred sutrašnji povratak. Ulazeći u šator, odlučili smo biti tiho i odmah otići na spavanje. Naravno da se to nije dogodilo i tako smo pridobili simpatije baš svih u šatoru.
 

Sutradan je bio 11. rujna, godišnje hodočašće grada Zagreba. Kad smo se probudili, Marija Bistrica je već vrvila hodočasnicima svih uzrasta. Poslije doručka i kave bilo je vrijeme za križni put; rijeke ljudi su hodale križnim putem po brdu - stari, mladi, majke s djecom, pa čak i čitave obitelji. Predivno je vidjeti da je ljudima i dalje stalo da istinskih vrednota. Križni put je završio i, čekajući svetu Misu, pronašli smo idealno mjesto u hladu. Misu je predvodio kardinal, a u propovijedi je istaknuo važnost demografske obnove, u nekoliko navrata je citirao bl. Alojzija Stepinca i napomenuo je kako se treba moliti Mariji za zagovor za očuvanje naše vjere, vjere naših očeva i djedova. Nakon mise smo spakirali stvari, na brzinu ručali i krenuli 6 kilometara do vlaka zajedno sa svim mladima na put prema Zagrebu. Po povratku smo prošli pored kuće našeg kapelana koji je najzaslužniji za ova 2 predivna dana slavljenja Boga. Zaslužan je i za dobra mjesta u vlaku jer smo znali nekoliko prečica - ipak smo imali prednost domaćeg terena.
 
E da, umalo sam zaboravio. Prijatelj iz Botinca je i ove godine bio na Bistrici, ali je ove godine išao preko Sljemena, što je ipak ˝malo˝naporniji put od ovoga našeg. To kažem samo zato da se vi mladi znate pripremiti za koju godinu. 
 
Ivan Matolić Galic

Župne obavijesti

arhiva obavijesti »

Raspored svetih misa

Župa sv. Pavla - Retkovec

  • radni dani i subota7 i 19 sati
  • nedjelja u 7:30, 9:30, 11 i 19 sati

Majke Božje Lurdske - Čulinec

  • nedjelja u 8:30 sati

Uredovno vrijeme

Radni dani: 17 - 19 sati

Subota, nedjelja i blagdani: samo za neredovite potrebe (bolesničko pomazanje i ispovijed)

Dokumenti

Dokumenti za krštenje

Dokumenti za vjenčanje

Kontakt

Župa sv. Pavla apostola
Aleja Grabova 3
HR - 10040 Zagreb (Retkovec)

tel./faks: 01/2865-453

e-mail: zupasvpavla@gmail.com